Radić o Maretićevoj Gramatici

Antun Radić ažurno je 1899. popratio izlazak Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića. Oduži prikaz objavio je u Obzoru 1899, u Viencu prvo članak Četvrto hrvatsko narječje? (1899, br. 25), potom na urednički poziv raspravu Hrvatski književni jezik (1899, br. 28, 35, 36, 37, 38, 39), koji ćemo predstaviti. Ovdje tek napomena da se Radić dvije godine poslije vratio Maretiću i njegovoj stilistici, u Viencu 1901. objavljuje raspravu Maretićeva stilistika (br. 5–11), što ovdje ostavljamo postrani.

Antun Radić

 Tomo Maretić

„Ovih je dana izašla ‘Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika’, što ju je napisao sveuč. profesor dr. T. Maretić“ – stoji na početku članka u kojemu Radić propituje opravdanost Maretićeva razlikovanja štokavskoga, kajkavskoga, čakavskoga i torlačkoga kao četiriju glavnih govora u „hrvatskome ili srpskom književnom jeziku“ (Maretić, § 6, 1899). Da postoji torlački kao četvrti glavni govor, „to prvi eto nauča g. prof. dr. T. Maretić“, piše Radić (Sabrana djela, knj. XV, 1937, str. 25) te elaborira zbog čega nije opravdano dodjeljivanje torlačkomu status „glavnog govora“ kakav imaju štokavski, kajkavski i čakavski. U svojoj elaboraciji navodi dva razloga: prvi, torlački govor „nije nikada imao umjetne književnosti“, što „nije mala stvar“, jer književnost je „posljedica unutarnje snage naroda ili plemena, koje ju stvara“; drugi, neprikladnost samoga naziva torlački, „naša tri narječja“ dobila su ime po „po jednoj jezičnoj osobitosti“, pa bi se i torlački, kada bismo držali da se „mora svakako uzeti kao četvrti glavni govor“, trebao prikladnije nazvati „njekim analognim nazivom prema onima trima“ (knj. XV, str. 29–30). Iz Radićeve elaboracije razvidno je da književnosti pridaje veliku važnosti u vrednovanju statusa nekoga varijeteta. U njegovoj interpretaciji nepostojanje torlačke „umjetne književnosti“ diskvalificira torlački, odnosno priječi da ga se „stavi pored ostala naša tri narječja kao četvrti glavni govor“ (29). S lingvističkog gledišta (ne)postojanje književnosti pisane na nekom varijetetu nije relevantno u vrednovanju njegova lingvističkog statusa, odnosno pri određivanja njegova mjesta u hijerarhiji varijeteta nekoga jezika.

Ignoriranje hrvatske književnosti

Radić je pišući o Maretićevoj Gramatici uz problematiziranje statusa torlačkoga, što je ipak od rubnog značenja kada je riječ o gramatici u naslovu koje stoji književni jezik, otvorio važno pitanje korpusa na osnovi kojega je „g. dr. Maretić“, kako ga često oslovljava u Obzoru, napisao svoju gramatiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Temeljni je Radićev prigovor da je Maretić – oslanjajući se na djela Vuka Stefanovića Karadžića, manjim dijelom i na djela Đure Daničića – „zatajio u svojoj gramatici četiristogodišnju književnost hrvatsku“. Gramatika koja je napisana „bez obzira na svu hrvatsku književnost ne samo prije, nego i poslije Vuka“, mogla bi biti dokaz lažnoj nauci „da je Vuk Karadžić početnik i jedini izvor pravilna današnjega književnoga hrvatskoga jezika“ (knj. XV, 10, 11). Radić u svojoj kritičkoj elaboraciji polazi od toga da je književni jezik „onaj, kojim je napisana književnost“, što znači da „hrvatski književni jezik nije i ne može biti drugo, nego jezik hrvatske književnosti, jezik hrvatskih književnika od četiri stotine godina natrag, pa do danas“ (12, 13). Predodžbe o tome da je književni jezik zapravo jezik književnosti (jezik knjige, jezik književnika) hrvatsko jezikoslovlje oslobodit će se tek u drugoj polovici 20. stoljeća.

Rasprava Antuna Radića Hrvatski književni jezik u Viencu je izlazila tijekom 1899. godine

Nakon što je objavio opsežan tekst o Maretićevoj Gramatici u Obzoru, Radić se upustio u pisanje rasprave Hrvatski književni jezik – u njezinu uvodu naziva je „bilješk[om] o hrvatskom književnom jeziku“ povodom gramatike koja je „nedavno izišla ispod pera sveuč. prof. g. dra. T. Maretića“ (31) – u kojoj nastavlja elaborirati svoje teze iznesene u Obzoru. Prvi dio rasprave Hrvatski književni jezik, objavljene u Viencu u šest nastavaka, uredništvo popraćuje bilješkom u kojoj stoji da su mnogi čitatelji Vienca zaželjeli „čitajuć raspravu g. Radića u podlistku ‘Obzora’, da napiše o istoj stvari raspravu“ i za njih. Sâm Radić, u Glasu Matice Hrvatske 1907. godine, prisjetio se da ga je urednik Jovan Hranilović zamolio da se rasprava iz Obzora pretiska u Viencu, ali da on nije htio pristati jer da nije bio zadovoljan njome. Napisao je novi tekst, „na mahove i u velikim razmacima vremena, iznio njekoje svoje nazore o književnom hrvatskom jeziku“, ta „[r]azpravica u ‘Viencu’ ima istu tendenciju, ali je način drugačiji“, zabilježio je Radić 1907. u Glasu (knj. XV, 58).

Uporišne su točke Radićeve polemičke rasprave o Maretićevoj Gramatici, koje elaborira ciklički u raspravi pisanoj „na mahove i u velikim razmacima vremena“, dvije: odabir korpusa te sužavanje osnovice književnog jezika na štokavski govor. U predgovoru Maretić objašnjava, precizno Radić određuje mjesto prijepora, da je građu za svoju gramatiku uzimao „iz djela pisanijeh najboljim književnim jezikom“, a da „svi ljudi, koji o toj stvari mogu pravo suditi, slažu se u tome, da je Vuk Stefanović Karadžić do danas prvi naš pisac, što se tiče pravilna i dobra jezika, da je on za književni naš jezik ono, što je Ciceron bio i jest za književni latinski jezik“ (Maretić, 1899, str. I; Radić, knj. XV, str. 32). Drugo mjesto prijepora jest Maretićev „Pristup“, u kojemu se obrazlaže „da je hrvatskomu ili srpskome književnom jeziku osnov u najširem smislu štokavski govor, u štokavskom govoru središnje narječje, u tom narječju pisanje Vukovo“ (Radić, str. 32).

Radić prigovora Maretiću da se odabirom korpusa – uzimanjem građe „samo iz Vukovih i Daničićevih djela“, ignoriranjem hrvatske književnosti ne samo „prije Vuka, nego i poslije Vuka“ – priklonio onima „koji kažu, da Hrvati do Vuka ili nijesu imali književnoga jezika, ili da su književni svoj jezik zamijenili drugim“ (knj. XV, 34). Taj se prigovor oblikuje i ovako: premda Maretić znade, „kao što to znadu i ostali obrazovani Hrvati“, da je „bilo i prije i poslije Vuka S. Karadžića hrvatskih knjiga i hrvatskih književnika“, napisao je svoju gramatiku „bez i najmanjega obzira na te knjige i književnike, kao da svega toga nema“ (37). Radić se vraća Maretićevu „Ciceronu“: tvrdnja da je Karadžić nama ono što je Ciceron za latinski jezik znači „ili da Hrvati do Vuka nijesu imali književnoga jezika, ili da su se odrekli književne svoje prošlosti i književni jezik svoj promijenili“ – što je „jedno gore od drugoga“ (38).

Vuk Karadžić kao Sveto pismo

Težina prigovora Maretićevu izboru korpusa nije u tome jesu li citati iz Karadžićeva djela ili „iz Gundulićeva, ili Kačićeva“, nego je riječ „o principu: hoćemo li se učiti pisati od naših starih i novih svestrano obrazovanih književnika i pjesnika, ili od jednoga jedinoga samouka pisca“ (39). U završnom dijelu teksta Radić ponavlja da nije „napokon glavno“ to što se ne citiraju „hrvatski pisci i književnici“, nego je „sama nauka: da je Vuk jedini i najbolji izvor hrvatskoga književnoga jezika, – sama je ta nauka kriva i štetna“ (50). Na koncu rasprave polemički poentira rečenicom „G. dr. M. cituje u svojoj gramatici riječi iz djela Vukovih, kao da cituje iz sv. pisma“, što oprimjeruje oblikom genitiva množine riječi govedo (Gramatika, §159b). Radić objašnjava da premda „svi Hrvati govore: sto goveda“, Maretić ne vjeruje ni sebi, ni svim Hrvatima, nego „piše unicum gramatičkog pravila“ u kojem je „spreman dopustiti, da je pravo: sto govedi“ jer – „Vuk negdje ima oblik govedi za gen. pl.“ (52).

Na nekoliko mjesta u raspravi Radić piše o štetnosti ignoriranja „staroga književnoga jezika“ (41–42), predbacuje Maretiću da u svojoj gramatici ignorira i „književnu prošlost štokavskoga hrvatskoga narječja“ (47). S tim u vezi Radić problematizira načelo o narodnom jeziku u književnosti kojemu „nova struja“, dakle „Vukova škola“, hoće „udovoljiti do krajnosti“ (43). Spreman je pritom na to da mu se zbog isticanja važnosti književnosti i književnika može prigovoriti da ističe „njekakvo aristokratsko načelo protiv demokratskoga“, da diže „školovanu gospodu, književnike protiv naroda“, no on se ne bori „protiv narodnoga jezika“ (40). Iz njegove se elaboracije može iščitati da zauzimanje za načelo o narodnom jeziku i nije, kada je riječ o hrvatskom književnom jeziku, „nešto novo i kao veliko otkriće“ (42). Radić hoće reći, u hrvatskom slučaju tada u službi književnoga jezika nije strani, neautohtoni, nego domaći, autohtoni varijetet, što znači da se uime toga načela ne zamjenjuje neautohtoni varijetet domaćim, hrvatskim, nego se zapravo proskribiraju jedne narodne riječi u korist drugih narodnih riječi („Čitav narod govori: koš, košara, košana, ali se negdje našla kotarica i ona jedina ima pravo u književnom jeziku“, 49).

Antun Radić kritizirao je i „novo načelo potpune dijalekatske jedinstvenosti književnoga jezika“ pitajući se što je time postignuto kada smo za „osnov književnomu jeziku“ postavili jedan dijalekt koji „u sebi nije jedinstven“ (43, 49). Radić se između dviju koncepcija – da osnovica književnom jeziku treba biti jedan dijalekt, odnosno „da književnomu hrvatskomu jeziku imade biti osnov čitav hrvatski jezik“ (48) – jasno opredjeljuje za drugu koncepciju. „Ne, nema književnomu jeziku biti osnov jedan živi dijalekat, nego čitav jezik“ (49). Osnovica hrvatskomu književnom jeziku trebaju dakle biti „zakoni, svim dijalektima zajednički“. U njegovoj interpretaciji jedinstvu je književnog jezika posve udovoljeno kada se npr. kajkavska riječ rubec izgovara i piše u književnom jeziku rubac, a „porušena je naprotiv“ kada se u književni jezik „pušta n. pr. izgovor doteštati“ (49).

 Primjeri sugeriraju da za Radića osnovica književnomu jeziku jest cijeli hrvatski leksik, a ne samo štokavski, odnosno da se spomenuti „zakoni, svim dijalektima zajednički“ ne tiču gramatike. Ne treba previdjeti da Maretić, što Radić nije citirao, zaključuje svoj „Pristup“ Gramatici (8) riječima: „Što je ovdje rečeno o književnom jeziku, to se sve tiče samo njegove gramatike, a ne rječnika, jer se jezično jedinstvo u rječniku književnoga jezika ne može onako došjedno provesti kao u gramatici, nego često treba uzimati u književni jezik riječi i iz drugih štokavskih, a kašto i iz neštokavskih narječja, pa i iz starine, ali dakako samo onda, kad potrebne riječi u književnom narječju nema.“

Tekstovi Antuna Radića u kojima se kritizira „nauka Vukove škole“ anticipiraju neuralgične točke hrvatskog jezikoslovlja koje cijelo 20. stoljeće neće silaziti s njegova dnevnog reda. Da bismo se čvrsto uhvatili za početak rasprava hrvatskih jezikoslovaca o kodifikatorskim učincima hrvatskih vukovaca i njihovoj koncepciji književnog jezika, moramo se vratiti Radićevim bilješkama o hrvatskome književnom jeziku s konca 19. stoljeća.